Povodom većeg broja napisa o (anonimnim) slučajevima diskriminacije koji su u poslednje vrijeme objavljeni u medijima, a u kojima se svi poslodavci u Crnoj Gori prikazuju kao nepoštovaoci prava zaposlenih, moberi i zlostavljači, Unija poslodavaca Crne Gore (UPCG), uz kategorično protivljenje takvom pristupu, ukazuje na sledeće:

U poslednje vrijeme svjedoci smo sprovođenja svojevrsne organizovane kampanje i posebno naglašenog kritizerskog odnosa prema privrednim subjektima, a posebno poslodavcima koji posluju u privatnom sektoru. Takav jednostran pristup rezultira i vrlo upitnim zaključcima koji ne počivaju na zvaničnim, relevantnim podacima i stvarnim stanjem po ovoj oblasti (praktično zanemarljiv broj sudskih presuda, istraživanja i izvještaja), već isključivo na anonimnim iskazima tzv. „zlostavljanih“ pojedinaca, što vodi stvaranju potpuno iskrivljene slike kojom se vrši svojevrsno etiketiranje i grupisanje poslodavaca i zaposlenih u samo dvije kategorije: onu „lošu“ koju, po pravilu, čine poslodavci (moberi), te onu „dobru“ koju čine zaposleni (žrtve mobinga).

Postoje i oni drugi, dobri primjeri brojnih preduzeća koja konstantno razvijaju sopstvene politike za implementaciju načela jednakosti i nediskriminacije, što potvrđuje ne samo njihov odgovoran odnos, već i postupanje koje prevazilazi puko poštovanje slova zakona. To su upravo oni poslodavci za koje briga o zaposlenima predstavlja moralnu obavezu, a takvi su prisutni u našem okruženju iako se o njima rijetko ili nikad ne piše i medijski izvještava. Zbog tuđeg, nesavjesnog postupanja, i takva preduzeća, potpuno nezasluženo, postaju “krivci”. To je opasan i višestruko kontraproduktivan pristup, štetan podjednako i po one koji ga praktikuju i one u čiju se zaštitu staje, ali i po ukupno društvo.

UPCG nema namjeru da spori ili dovodi u pitanje vjerodostojnost ni jednog natpisa o mogućim primjerima mobinga i diskriminacije, ali cijeni kontraproduktivnim i posebno štetnim ocjene po kojima neetičko i zakonski nedozvoljeno postupanje u odnosima prema zaposlenima predstavlja tzv. „pravilo ponašanja“ poslodavaca. UPCG ističe da su mobing  i diskriminacija na radu teme koje ne dozvoljavaju nikakvu generalizaciju, te da se ni pojmovno ni suštinski ne smiju miješati sa pravima i obavezama iz radnog odnosa! Ako smo dovoljno iskreni i pogledamo svoje okruženje, vrlo lako ćemo prepoznati kako one stručne, savjesne, vrijedne i odgovorne radnike, tako i one druge – nestručne i neodgovorne, koji izbjegavanjem ili kršenjem radnih obaveza, zloupotrebom bolovanja i sličnim nesavjesnim postupanjima nanose štetu poslodavcu i čitavom kolektivu, a posebno svojim prvim kolegama i saradnicima koji, preuzimajući njihove nezavršene poslovne obaveze, snose dodatan teret njihovog nerada.

Takođe, najveći broj postupanja na relaciji poslodavac - zaposleni nisu stvar mobinga ili diskriminacije, kako se to najčešće predstavlja javnosti, već vrlo često posljedica neodgovornog ponašanja ili manjka vještina i znanja zaposlenog, te otežanih uslova poslovanja, upitne održivosti preduzeća i sl. No, čini se da je ugodnije i popularnije napraviti klasičnu zamjenu teza i kazati kako je npr. davanje otkaza (bez zalaženja u razloge za donošnje takve odluke) čin mobinga, što je apsurd, ali i potvrda nerazumijevanja suštinskog značenja pojmova mobinga  i diskriminacije na radu.

U prilog tome govori sledeći paradoks: umjesto da zaposleni koji trpi mobing ili smatra da je diskriminisan, uz podršku svojih sindikalnih predstavnika, takav slučaj prijavi nadležnim institucijama, on od toga odustaje i odlučuje se („zbog straha od moguće odmazde“) za anonimno obraćanje putem medija. Umjesto zaštite konkretnog zaposlenog, ovakav postupak dovodi do svojevrsne satanizacije cjelokupnog realnog sektora u kojoj svi privrednici odjednom postaju „robovlasnici“, radnici „žrtve“, a država nijemi posmatrač koji žmuri nad slučajevima diskriminacije i ugroženih prava iz radnog odnosa.

Zato UPCG konstantno insistira na uređenju dobrih poslovnih odnosa u kojem postoje pravila, ali i pripadajuće odgovornosti i sankcije – i za poslodavce i za zaposlene i za predstavnike nadležnih institucija i tijela zaduženih za kontrolu (gdje je takođe veoma prisutna generalizacija). U svim tim grupacijama niti su svi „dobri“, niti su svi „loši“. Stoga, umjesto konstantnog prozivanja jednog te istog dežurnog krivca (isključivo „poslodavca“) za sve nepravde ovoga svijeta, vrijeme je da konačno, jasno i glasno, imenujemo one koji ne postupaju u skladu sa zakonom, odnosno ne izvršavaju svoje obaveze ili ovlašćenja. Jedino tako ćemo zaštititi sebe, ali i sve one časne i vrijedne ljude kojih ima i među poslodavcima, radnicima, inspektorima i ostalim strukturama društva, a koji svojim profesionalnim, lojalnim odnosom ne zaslužuju jednostrano, neargumentovano i neodgovorno dodijeljene etikete i osudu crnogorske javnosti.

Takođe, UPCG podsjeća da radni odnos postoji ne samo u privatnom, već i u javnom i civilnom sektoru, što znači i u ministarstvima, agencijama i direkcijama, opštinama, nevladinim organizacijama, fakultetima, međunarodnim organizacijama, medijima i sl. Na svim tim adresama postoje tzv. “dvije strane iste medalje” – lica koja rukovode i donose odluke i lica koja te odluke izvršavaju kroz radne zadatke. Za one koji ne znaju a žele da znaju, lako je provjeriti podatak po kojem upravo javnu upravu (a ne realni sektor) karakteriše najveći broj sudskih procesa, te predmeta vođenih u Agenciji za mirno rješavanje radnih sporova po osnovu povrede prava iz radnog odnosa, mobinga ili diskriminacije na radu.