U Crnoj Gori je najbolji način da testirate sebe da igrate igru brojeva. U posljednjih par dana, veoma je aktuelna igra sa značajnim brojevima. 17,19,21… Kad pogledate ovako, ovaj niz ima samo logičan progresivan tok. Ali ako pogledate sa druge strane, iz ugla kreiranja ekonomskih politika, ovaj niz bi bio sjajan da predstavlja rast jedne ekonomije, ali može biti veoma bolan ako se odnosi na rast opšte stope PDV-a. Upravo će se ovo desiti 1. januara 2018. U ovoj igri brojeva, rast - benefit može da ima samo državna kasa, a svi ostali mogu da se nadaju nečem drugom.

Ako krenemo dalje, još jedan zanimljiv niz: 66,72,73,74,81… Ovo je poresko opterećenje na neto zaradu koju treba da isplati poslodavac zaposlenom. To opterećenje se povećava od 66% na iznos minimalne neto zarade (193 eura) do 81% na zarade koje su iznad 4.000 eura. Zanimljivo je da više od polovine svoje zarade dajemo za poreze i doprinose. Svi jako dobro znaju ove brojeve, a oni koji treba da urade nešto po tom pitanju i dalje ne preduzimaju ništa, mada već duži period govore da razmišljaju o tome.

Ali, da se ne bavimo više igrom brojeva, bolje da preći na igru logike. Logika kojom se vodila CG nakon obnove nezavisnosti, u kreiranju poreskog sistema, zvala se „Crna Gora poreski raj“. Logika, koja je jedina razumna i koja donosi benefite društvu. Logika koju smo izgleda napustili, iako nam je donijela dosta benefita.

Šta je naša zbilja trenutno? Sanaciju javne potrošnje, javnog duga regulišemo putem povećanja opšte stope PDV-a, uvođenjem novih akciza na cigarete, alkohol, ugalj i gaziranu vodu koja se zaslađuje, itd. Pitanje koje se samo nameće - koje su to mjere koje će stimulisati privrednike da iznesu sve ovo i da budu i dalje onaj dio društva koji jedini stvara realan prihod? Ovdje bismo mogli da pomenemo još jednu igru brojeva: 16.064, 48.989, 50.000. Ovo su brojevi koji su povezani sa privredom, a koje privreda mora da istrpi. Tako je zbog uslova poslovanja blokirano više od 16.000 računa privrednih subjekata u dužem ili kraćem periodu, ali je to stanje tako već niz godina, a sa druge strane ostatak privrede (oko 50% realnog sektora) finansira rad preko 50.000 zaposlenih u javnom sektoru, lokalnim samoupravama i javnim preduzećima. Finansira i sve dobre i loše posljedice/rezultate njihovog rada. Sve ovo je dovelo do situacije da imamo preko 48.000 nezaposlenih.

Svako povećanje poreskih stopa dovodi do smanjenja poreskog obuhvata i jedina jasna situacija je da svako povećanje poreza smanjuje broj onih koji ga dobrovoljno plaćaju, tj.povećava obim neformalne ekonomije. To je princip Leferove krive, koja je prihvaćena kao jedno od osnovnih ekonomskih načela. Ekonomista Artur Lefer kaže i da je svaki porez štetan, odnosno da država smije da ubira tačno onoliko poreza koliko zadovoljava minimalnu javnu potrošnju. I da ta potrošnja mora biti opravdana i odgovorna. Ova teorija je potvrđena više puta. Da li postoje šanse da u našem slučaju to ne bude tako, da ćemo biti izuzetak?

Pitamo se, dugoročno posmatrano, šta je bolje - konstantno povećanje stopa poreza i uvođenje novih fiskalinih ili parafiskalnih nameta, ili - konkretne akcije koje će povećati obuhvat poreskih obveznika i povećati bazu za ubiranje prihoda, uz zaista opravdanu javnu potrošnju? Sigurno je ovo drugo rješenje jedino prihvatljivo i ekonomski opravdano. Jasno je da ga nije lako sprovesti. Ali sasvim je izvjesno da će morati doći i taj trenutak, ali ga ne smijemo previše odlagati, jer što kasnije krenemo biće sve teže i bolnije implementirati te mjere. Korisnije je da to uradimo sada i da u budućnosti umjesto povećanja poreskih stopa mjerimo ekonomski rast.

Ipak, jedno je sigurno - postoje mehanizmi da se stopira rast poreskih stopa, a da se ne ugroze javni prihodi. Tako bi u narednom periodu mogli da radimo (više) na suzbijanju neformalne ekonomije. Da probamo da formalizujemo „neregistrovana“ preduzeća i da na taj način povećamo bazu poreskih obveznika, da smanjimo taj štetni ekonomski fenomen čija vrijednost po nekim procjenama iznosi oko 30% GDP. Raditi na sanaciji javne potrošnje, kao i na optimizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru. A sa druge strane, treba sprovoditi mjere koje će biti orijentisane na izgradnju stimulativnog poslovnog ambijenta koji će voditi rastu ekonomskih aktivnosti, kreiranju novih preduzeća koji će biti izvozno orijentisani, koji će imati inovativne ideje i koji će omogućiti kreiranje novih radnih mjesta, a samim tim i razvoj društva u cjelini. Samo na ovaj način možemo krenuti dalje i obezbijediti održiv, zdrav rast privrede, a time društva u cjelini. Naravno - ako to i želimo!